Američki predsjednik Donald Trump objavio je sporazum o prekidu vatre između Izraela i Irana.
Dobro, to nas ipak ne sprečava da postavimo pitanje: Hoće li izbiti rat između Türkiye i Izraela, slično onome što se dogodilo s Iranom?
Dopustite mi da počnem tamo gdje bih inače trebao završiti: sve dok se u centrima odlučivanja u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Izraelu nalaze ljudi koji donose odluke na temelju iracionalnih teoloških uvjerenja, nijedna zemlja na svijetu neće biti sigurna.
Sve države koje danas misle da su u dobrim odnosima s Trumpom ili da nemaju problema s Izraelom moraju shvatiti da su izložene opasnosti od onih koji na svijet gledaju kroz iracionalnu teološku prizmu.
Upravo je to dilema s kojom se suočava Evropa. Svako ko ne djeluje u skladu s logikom i geopolitičkim realnostima, već se vodi iluzijama i opsesijama, sposoban je za ludilo bez granica.
Izrael je možda jedna od rijetkih zemalja koje tako otvoreno pokazuju svoje namjere, jer više ne krije san o „Obećanoj zemlji“, već ga je iz utopije pretvorio u jasno postavljen politički cilj. Svaka zemlja u regiji koja vjeruje da ima dobre odnose sa SAD-om, a njene granice se nalaze unutar onoga što Izrael smatra „Obećanom zemljom“, mora biti svjesna da je u budućnosti čeka američki šamar.
U SAD-u, također, postoji ideološki pokret srodan iracionalnom izraelskom načinu razmišljanja, a s njim je i ideološki usklađen. Suštinski problem zemalja u regiji leži u tome što još nisu shvatile da žive u svijetu kojim upravljaju države koje svoje odluke ne temelje ni na razumu ni na geopolitičkim realnostima.
Dvije faze tursko-izraelskih odnosa
Odnosi Türkiye i Izraela prošli su kroz dvije faze. U prvoj fazi, vlade koje su uspostavile bliske odnose s Izraelom više su usmjeravale svoju pažnju prema Evropi nego prema Bliskom Istoku. Iako Evropa nikada nije prihvatila Türkiye kao punopravnu članicu, nastavila ju je držati pred svojim vratima, dajući joj tračak nade.
Tokom tog perioda, dok je Türkiye bila odsutna s Bliskog Istoka i distancirana od muslimanskih zemalja, Izrael je djelovao potpuno slobodno. Kad god bi Türkiye malo povisila ton, suočavala se s pritiskom iz SAD-a, a unutar zemlje su izbijali nemiri.
Druga faza počela je dolaskom Recepa Tayyipa Erdogana na vlast. Tada je Türkiye prvi put pokazala da Izrael ne može raditi šta god poželi u regiji i da Türkiye neće reći „da“ na sve. To se jasno pokazalo na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2009. godine, kada je Erdogan rekao izraelskom predsjedniku: „One minute“ (Jedan minut).
U to vrijeme bio sam Erdoganov savjetnik za medije i pratio sam ga u Davos. Kada smo se ukrcali u avion, održali smo sastanak s ostalim savjetnicima, a Erdogan je rekao: „Šta god da se dogodi, nećemo odustati od svoje odluke“, čime je najavio početak nove historijske faze.
Od tog dana Izrael nastoji destabilizirati Türkiye. Kada to nije uspio učiniti sam, pokušao je vojnim udarom unutar Türkiye uz pomoć vođe Gulenovog pokreta, koji je živio u SAD-u prije nego što je tamo preminuo.
Dana 15. jula 2016. godine, organizacija FETO, koju je predvodio Fethullah Gulen, izvela je neuspjeli pokušaj vojnog udara. Poginula je 251 osoba, a više od 2000 je ranjeno. Türkiye je prebrodila ovaj pokušaj puča, koji je uživao prikrivenu američku i izraelsku podršku, i izašla je još jača iz toga.
Hoće li Izrael napasti Türkiye?
Zemlje u regiji još ne shvataju da Izrael, koji ne djeluje racionalno niti u skladu s geopolitičkom logikom, može počiniti bilo kakav čin ludila uz podršku sličnih struja u SAD-u. Ovi akteri ne pokazuju svoje tvrdokorne stavove samo prema muslimanskim zemljama, već i prema svojim najbližim saveznicima u Evropi.
Sve dok se ovakav način razmišljanja temelji na vjerskim i teološkim osjećajima, a ne političkoj racionalnosti, opasnost je ozbiljna. Kad uzmemo u obzir šta je američka administracija izjavila o svojim tradicionalnim saveznicima u Evropi, možemo naslutiti šta bi mogla učiniti muslimanskim zemljama.
Iran je donedavno bio „crvena linija“ za SAD, ali ga je Izrael, ipak, napao. Danas izraelski mediji govore o Türkiye kao o sljedećem neprijatelju s kojim će se Izrael suočiti u završnoj fazi. To nas ne iznenađuje, jer vjerujemo da je izraelski teološki i sanjarski način razmišljanja sposoban počiniti takvu ludost.
Türkiye osjeća prijetnju od Izraela
Napad na Iran predstavlja dugogodišnji izraelski san, ali Izrael nije uspio uvjeriti Washington u to. Međutim, situacija se nedavno promijenila kada je konačno uspio uvući SAD u vojni napad na iranska nuklearna postrojenja.
Ko misli da će se Izrael tu zaustaviti, vara se. Türkiye je u izraelskoj ekspanzionističkoj i agresivnoj politici prepoznala direktnu prijetnju i počela je prilagođavati svoju sigurnosnu politiku u skladu s tim. Nakon napada na Iran predsjednik Erdogan je izjavio da će njegova zemlja redefinirati svoje odbrambene i sigurnosne pristupe.
U okruženju u kojem se izraelska agresivna politika pretvorila u vojne napade, nijedna zemlja više nije sigurna. Pogotovo nakon što je „Obećana zemlja“ prestala biti samo san i postala ostvariva politika. Türkiye je, također, podigla svoj nivo svijesti o prijetnji na najviši nivo.
Türkiye, koja posjeduje jednu od najjačih vojski i odbrambenih industrija na svijetu, počela je prilagođavati svoju sigurnosnu politiku kako bi se suprotstavila „ekspanzionističkoj prijetnji“ koju predstavlja Izrael, a to ćemo jasnije vidjeti u budućnosti.
Zanimljivo je i to da 96 posto turskog naroda smatra Izrael prijetnjom i osjeća ljutnju prema njemu. Istina je da nijedna država ili nacija na Bliskom istoku neće biti sigurna sve dok Izrael bude ustrajavao na snu o „Obećanoj zemlji“. Međutim, zašto to ne priznaju? Zaista ne razumijem.
IZVOR: Za Al Jazeeru piše Kamal Ozturk, turski pisac i novinar.
